Prije su se dženaze nosile isključivo na rukama od kuće ili nešto kasnije od gasulhane do džamije i od džamije do groblja, i to na ramenima. U mnogim mjestima i selima i dan danas je tako. Ali u gradovima za prijenos dženaze se koriste za tu priliku prilagodena vozila. Kada se govori o nošenju dženaze do mezara moramo primjetiti da se i ovdje treba poštivati izvjestan red ustanovljen propisima Vjere, kojeg se neizostavno moramo pridržavati, jer naposljetku to je odraz našeg uvažavanja islamskih propisa i na koncu našeg adaba i obicaja. Praksa poslanika (S) je da umrlog nose cetvorica ljudi, no ne smeta ako to čine i šestorica ako je umrli previše težak.

–  Detaljnije –

Islam nas uči kakvi trebamo biti i kada je u pitanu život ali i smrt. Smrt za muslimana je jedna stvarnost, veličanstvena u svojoj mudrosti i jednostavnosti, nikako katastrofa.

Smrt je ustvari jedna vrsta proživljenja. To je odvajanje duše od tijela, te njeno upućivanje u ‘kuću prvog nagradivanja-kažnjavanja.’ Smrt ne znači prestanak života. Naprotiv! To je samo promjena čovjekova načina života u drugim uvjetima. Prema tome, smrt je jedna promjena stanja, svojevrsno novo rodenje.

Prenosi se od Ibn Abbasa, Allah bio zadovoljan njime:

Jednog dana Allahov Poslanik a.s, je sjedeći proučio Kur’anski ajet: A da ti je vidjeti nevjernike u smrtnim mukama, kada meleki ispruže ruke svoje prema njima.

– Detaljnije – 

Klanjati dženazu-namaz umrloj osobi je obavezujuca dužnost ‘farzi kifaje’ za muslimana. Kod nas je dugo vremena uobičajno da se dženaza-namaz umrlim obavlja obično pred džamijom, iza obavljenog nekog redovnog namaza, podne ili ikindije, i to uvijek skupno za imamom.

Danas je nažalost veliki broj muslimana, onih iz srednje generacije i mladih, koji uopšte ne znaju kako se klanja dženaza-namaz, niti kako se treba ponašati tokom posljednjeg ispracaja umrlih. Zbog toga bi bilo nužno da imam, prije nego se pristupi klanjanju namaza, na jedan lijep i prikladan način upozori prisutne na neke stvari.

– Detaljnije –

U vrijeme nošenja i ispracaja dženaze do kabura, prisutni nikako ne bi smjeli sjedati dok ista ne bude spuštena na zemlju. Kabur odnosno mezar treba da je lijepo iskopan i ureden, da nije tijesan i da nema neke vidljive nepravilnosti koje bi mogle nastati kopanjem. Ako bi se uocile neke greške one se moraju otkloniti, što je u skladu sa sunnetom, pa tek onda pristupiti zakopavanju umrlog. Kod nas je obicaj da umrlog u kabur spušta neko od porodice ali ne smeta ako to ucini i neko drugi. Najbolje bi bilo kada bi umrlog u kabur spustili najpobožniji ljudi koji su tu prisutni. To se jasno vidi iz postupka Allahovog Poslanika (S). Naime, prilikom dženaze njegove kćerke Ummi Kulsum (A), on je pozvao da je spusti neko ko je prethodne večeri najviše bio u ibadetu, pa se javio Ebu Talha, Allah bio zadovoljan s njim, koji ju je i spustio u mezar.

– Detaljnije –