Ukop – BMU

U vrijeme nošenja i ispraćaja dženaze do kabura, prisutni nikako ne bi smjeli sjedati dok ista ne bude spuštena na zemlju.

Allahov Poslanik (a.s) kaže:

KO SLIJEDI DŽENAZU NEK NE SJEDA DOK ONA NE BUDE SPUŠTENA NA ZEMLJU, A AKO JE NEKO VEĆ SJEO NAREDIĆE MU SE DA USTANE.

Kabur odnosno mezar treba da je lijepo iskopan i uređen, da nije tijesan i da nema neke vidljive nepravilnosti koje bi mogle nastati kopanjem. Ako bi se uočile neke greške one se moraju otkloniti, što je u skladu sa sunnetom, pa tek onda pristupiti zakopavanju umrlog. Kod nas je običaj da umrlog u kabur spušta neko od porodice ali ne smeta ako to učini i neko drugi. Najbolje bi bilo kada bi umrlog u kabur spustili najpobožniji ljudi koji su tu prisutni. To se jasno vidi iz postupka Allahovog Poslanika (a.s). Naime, prilikom dženaze njegove kćerke Ummi Kulsum (a.s), on je pozvao da je spusti neko ko je prethodne večeri najviše bio u ibadetu, pa se javio Ebu Talha, Allah bio zadovoljan s njim, koji ju je i spustio u mezar.

Također je sunnet da bar jedan od onih koji spuštaju umrlu osobu u kabur kaže: ‘Bismillahi ve ‘ala milleti Resulullah!’ U skladu sa Poslanikovom praksom je i to da se prilikom spuštanja u kabur prvo spuste noge, pa tek onda glava kao i to da lice desna strana umrle osobe budu okrenute prema Kibli.

Običaj je da se na četiri kaburska ćoška proući Kur’anska sura ‘Mulk’ (Tebareke…) ili da se proući ista sura cetiri puta na cetiri grumencica zemlje po jedan put. Ranije je bio običaj da se po stavljanju mejjita u kabur stavlja ‘Ahdnama-dova’ na arapskom jeziku, a koja bi se postavljala na desni zid kabura, poviše glave umrloga ili na sama prsa umrlog. Na jantahte ili kako se to danas kaže naslone, prouči bi se na svaku od njih po jedan put sure ‘Inširah’ (Elem nešrahleke…).

U one lijepe adete koji su se kod nas još očuvali ubrajamo i to, da uglavnom svi prisutni učestvuju u zakopavanju umrle osobe, što je zapravo sunnet. Allahov Poslanik (a.s) je uobičavao, pošto bi klanjao džanazu-namaz nekoj osobi, da nakon što prođe pored uzglavlja umrle osobe baci tri šake zemlje u kabur. Pojedini učenjaci su mišljenja da bi bilo lijepo pri prvom bacanju zemlje reci: ‘minha haleknakum’ (od zemlje vas stvaramo), pri drugom: ‘ve fiha nu’idukum’ (i u nju vas vraćamo), i pri trečem: ‘ve minha nuhridžukum tareten uhra’ (i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti). Prenosi se da je hazreti Muhammed (a.s) učio ovaj ajet prilikom dženaze jedne od njegovih kćeri. Sarajevski i derviši uopće za vrijeme zakopavanja mejjita imaju jedan lijep adet – čine zajednički zikr Allaha i traže zauzeće (šefa’at) Resulullaha i Poslaničke porodice (Ehli Bejta) kod Uzvišenog Stvoritelja za dotićnu umrlu osobu.

Pošto je mejjit zakopan pristupa se učenju Časnog Kur’ana. Obično to čine Imami, neko od najbliže rodbine i oni koji znaju lijepo učiti. Najčešće se uči slijedeće:

posljednja dva ajeta sure ‘Bekare’ (Amene-r-resulu…)
tri puta sure ‘Ihlas’ (Kul Huvallahu…)
jedanput sure ‘Felek’ (Kul euzu bi Rabbi-l-felek…)
jedanput sure ‘Nas’ (Kul euzu bi Rabbin-n-nas…)
između ovih sureta uče se glasno ‘tekbiri’ u kojem uzmu učešće i svi prisutni.

Zatim se proući:

‘Fatiha’ i
prvih pet ajeta sure ‘El-Bekare’ (Elif, Lam, Mim…)

Neće smetati, štaviše bilo bi poželjno prije učenja ‘Ihlasa’ proučiti još poneko ‘ašere’ ili čitavo Kur’ansko sure. Imami Šafija, Allah bio zadovoljan njime, kaže da je preporučljivo proučiti nešto iz Kur’ana nad kaburom umrlog, a da bi najbolje bilo proučiti čitavu ‘hatmu’.

Poslije učenja gore navedenog, uči se ‘Dova’ obično na arapskom jeziku. Čini se to zajednički, skupno, a može i pojedinačno.

Hazreti Poslanik (a.s) je tim povodom rekao:

MOLITE ZA OPROST GRIJEHA VAŠEM BRATU I MOLITE DA BUDE POSTOJAN, JER SE SADA ISPITUJE.

Iz vjerodostojnih predaja znamo da se umrla osoba podvrgava pitanjima: ko joj je bio Bog, koja je bila njena Vjera i ko joj je bio Vjerovjesnik. Isto tako, poznato nam je i vjerujemo da je umrli svjestan prisutnosti onih koji su na njegovoj dženazi, kao i to da postoji kazna u grobu za onoga ko je zasluži. Zato i molimo Preuzvišenog Allaha da spasi dotičnog od kaburskog azaba. Na ime kaburske kazne objavljen je, kako prenosi Imam Buharija, ajet: Allah one koji vjeruju ustaljuje u čvrstom govoru i na Ovom i na Drugom Svijetu.

Brojni su Hadisi o postojanju zagrobnog života i odgovornosti na Drugom Svijetu, čije bi nijekanje značilo napuštanje Islama. Dozvoljeno je je vršiti ukop i noću iako to nije preporučljivo. U svakom slučaju nije grijeh.

Doskora je bio običaj da se neposredno po zagrtanju kabura i učenja, poljeva kabur vodom iz kakvog ibrika ili druge posude. Neko od prisutnih bi izlio tu vodu po kaburu, tako što bi počeo od uzglavlja a završio bi sa podnožjem kabura. Nije poznato odakle vuće ovaj adet, ali ga kao dobar preporučuje uvaženi Muhammed ibn Pir ‘Ali El Birgivi.

Svojevremeno su se vodile među našim učenjacima brojne rasprave o tome, ima li koristi da Imam po zakopavanju umrle osobe uci ‘talkin’ ili ne. Bez da prosudujemo o valjanosti tog čina, samo upozoravamo protivnike učenja ‘talkina’ da od njegovog učenja nema nikakve štete, zato preporučujemo da se uči kao i do sada.

Prevažno je, međutim, da Imam upita prisutne hoće li halaliti umrlom dug, materijalni ili neke druge prirode, jer se nikako ne bi smjelo dogoditi muslimanu da dode pred Allaha neizmirenih hakkova. Zato je od izvanredne važnosti da bar prisutni halale eventualne dugove, kako umrla osoba ne bi bila izložena kojekakvim kaznama i neprijatnostima radi dugova. Uopće, kad razgovaramo o umrloj osobi poslije njene smrti, ne bi smo trebali isticati njene grijehe i mahane, pa makar ih i znali ukoliko za to nemamo neku naročitu potrebu, a ako to činimo onda bi smo morali biti krajnje pravični i istinoljubivi.

Premda je to neuobičajeno kod nas, po završetku dženaze bi bilo dobro da Imam ili neka pobožnija osoba iskoristi priliku da, umjesto klasičnog posmrtnog govora, uputi nekoliko riječi prisutnim. Taj govor ne bi smio biti dug, ali bi ipak morao sadržavati ono što bi nadahnulo prisutne da se vraćaju Vjeri i preispitaju svoj odnos prema Uzvišenom Allahu, drugim ljudima i sebi samim.